Školski je ravnatelj Boris Vidović pročitao ovaj tekst na Sustipanu, na Dušni dan 2009.

      Poštovani vjernici i svi nazočni!

Tonči Petrasov Marović, u Sonati za staro groblje na Sustipanu pjeva:

- … Smilujte se meni moje mlade smrti

ne vičite glasno iz nezabitih grobišta

kad sam ploča koja može da se prosjedne

i grobovi koje nikad ne znam zatvoriti potpuno.

Smilujte se meni… -

Malo je primjera u povijesti nekoga naroda da njegovi pojedinci divljački unište groblje svojih predaka i da ne ostave ni najmanji znamen o njegovu postojanju, kao što je učinjeno prije točno pedeset godina na ovomu mjestu, na ovoj svetoj zemlji poluotočića Sustipana. Taj divljački čin uništenja naše narodnosne biti, odricanje od posmrtanih ostataka naših majki i očevâ, bakâ i djedovâ, ne vjerujem da se igdje i ikada dogodilo, jer zemne ostatke pokojnika poštuju sve civilizacije i kulture: krivobošci i kršćani. Čovjek se razlikuje od drugih bića upravo po tomu što poštuje i cijeni svoje predke koji su mu darovali život, kulturu, civilizaciju, jezik, vjeru i državnost.

                                     
                                                                        VI. Dies irae: Quid Sum Miser                                  VII. Dies irae: Rex tremendae                                    VIII. Dies irae: Recordare

Katolička vjera i novovjekovna znanost davno su spoznale i utvrdile da postoje sveta mjesta, svete slike, sveti znakovi, sveta glazba, sveti tekstovi koji zrače duhovnošću i plemenitošću, koji obnavljaju tijelo i dušu, koji otvaraju onostrane okomice i daju smisao ljudskomu životu. Jedno od takvih mjesta je i naš Sustipan. Kada se čovjek popne na sustipanske litice i pogleda more i nebo, u svojoj duši osjeti blago tajanstveno plemenito ozračje neba i zemlje, žar onostranosti, koji su ljudi osjećali i u starini. Iz toga doba imamo i prve tvarne ostatke pokopanih na Sustipanu. Groblja su uvijek bila najuvjerljiviji dokaz o tvarnoj i duhovnoj kulturi svakoga naroda.

Privlačno mjesto na Sustipanu privuklo je i benediktince u X. st., koji su tada tražili mjesto za svoje boravište i našli ga među borovima i čempresima. Samostan Sv. Stjepana pod Borovima (de Pinis) stoljećima je imao važnu ulogu u Splitu. Imao je bogatu knjižnicu i mnoge umjetničke predmete, a samostanski je starješina bio najuglednije i najutjecanija crkvena osoba u Gradu nakon splitskoga (nad)biskupa.          

Mnogi su hrvatski plemići Sustipan odabrali za svoje boravište. Među njima je i najpoznatiji posljednji pripadnik Trpimirove (knez o. 845.-864.) loze, kralj Stjepan II. (1089.-1090.), koji je živio u samostanu na Sustipanu, a čiji su zemni ostatci ovdje počivali. Bježeći pred Turcima, u XV. st., ovdje su utočište našli i bosanski velikaši i kraljica Marija, udovica posljednjoga kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.). Književnik Eugen Kumičić  (1850.-1904.) spominje ovaj samostan u svomu romanu Kraljici Lijepoj ili propasti kraljeva hrvatske krvi (1894.).

                             
                                                                                      IX. Dies irae: Ingemisco                                          X. Dies irae: Lacrymosa                                          XI. Dies irae: Recordare  
                                                                                                                                                 Fra Tomislav Cvetko, župnik i fra Antun Matija Mandić, 
                                                                                                                                                                 koji je prikazao svetu misu

Nakon ukinuća benediktinskoga reda u XVIII. st. ruši se i samostan a dragocjene knjige i umjetnine nestaju Od staroga benediktinskoga samostana ostalo je samo nekoliko kipova, koji su uzidani u novosagrađenu crkvicu, 1814. godine.

Tih je godina zabranjen stoljetni običaj ukopavanja u gradskim crkvama i samostanima a Sustipan je postao gradsko groblje, koje je graditeljski  osmislio splitski graditelj Vicko Andrić (1793.-1866.), prema nalogu Dalmatinskoga namjesništva, 1820. godine. On je groblje podijelio na 14 pravokutnih polja s dvjema glavnim drvoredima i kućicom u sredini. Ta klasicistička kućica (glorijet) je jedan od rijetko sačuvanih spomenika u Južnoj Hrvatskoj. Obiteljske grobnice, grobnice splitskih bratovština i crkvenih redova bile su skladno ukrašene kamenim pločama, oznakama, kipovima i ukrasima od kovanoga željeza. Kamene kipove klesali su splitski kipari: Ivan Rendić (1849.-1932.), Arturo Ferraroni, Šimun Carrara (1864.-1933.), Toma Rosandić (1878.-1958.) i Ivan Meštrović (1883.-1962.). Treba spomenuti poznate kipove Ivana Rendića za grobnice triju splitskih načelnika: Gaje Bulata (1836.-1900.), Petra Katalinića  i Vicka Mihaljevića ili poprsje mladoga Milivoja Milića, koje je isklesao Ivan Meštrović.

                                                                   
                                                                                                                          XII. Offertorium:  Domine, Jesu Christe              XIII. Offertorium:  Hostias  

Poduzetni dr. Duško Kečkemet (1923.), pisac knjige o sustipanskomu groblju, fotografirao je cijelo groblje prije njegova divljačkoga uništenja i poimenično spomenuo mnoge poznate obitelji i pojedince koji su sudjelovali u kulturnomu, umjetničkom, društvenom, znanstvenom i političkomu životu u Splitu.

Na staromu sustipanskom groblju ukopano je oko pedeset do šezdeset tisuća  stanovnika, od 1826. do 1928. godine, kada se počelo pokapati na novomu groblju, na Tršćenici, na današnjemu Lovrincu. Godine 1932. zabranjeno je ukopavanje na Sustipanu. No, ono je ipak  nastavljeno do 1943. godine. Tada je, u masonsko-orijunaškim kružocima nastala paklena zamisao o premještaju kostiju sustipanskih pokojnika na novo groblje, da bi se na Sustipanu mogao sagraditi hotel.

                                     
                                                                             XIV. Sanctus                                                               XV. Agnus Dei                                                       XVI. Communio: Lux Aeterna
                                                                                    Jelena Pletikosić, Karla Perhat i Matea Borozan krasnoslove tekst Anatolija Kudrjaceva: Groblje mojih predaka

Nakon Drugoga svjetskog rata, rađale se su nove zamisli o Sustipanu. Jedni su se zalagali da se Sustipan pretvori u dobro uređeni perivoj a akademik Stjepan Gunjača (1909.-1981.), ravnatelj Muzeja hrvatskih arheološkoh spomenika, želio je sagraditi zgradu spomenutoga muzeja, zbog 'historijske veze' Sustipana, gdje je završilo hrvatsko kraljevstvo, s narodnim prevratom, prema uzoru na Muzej narodne revolucije na Kalemegdanu, u Beogradu. Kakvu vezu imaju hrvatsko kraljevstvo i komunistički prevrat ostaje tajna poznata samo njemu i njegovim istomišljenicima, koji su odlučili groblje 'preseliti' na Lovrinac. Čin 'preseljenja' nije nimalo poštovao pokojnike. Malo je obitelji moglo cjelovito prenijeti kosti svojih pokojnika. Većinu pokojnika su, na najživotinjskiji način, s eksplozivom, izbacivali iz njihova vječnoga počivališta. Radnici, mnogi pijani, lomili su, godinu dana, bez milosti, nadgrobne ploče i spomenike, divljački bacali kosti pokojnika, čupali njihove zlatne zube. Kamen s grobova odnosili su na Lovrinac na hrpu, kao građu kamenoklesarima. Mnogi su splitski bogataši i 'moćnici' raznosili plemeniti kamen za gradnju svojih kuća za odmor. Sitniji kamen, zajedno s ljudskim kostima, razbacivan je po obali od Zvončaca do Kašteleta. Željezne ograde, umjetnički veoma vrijedne, odvezene su u staro željezo. Ne iznenađuje da je veoma malo spašeno umjetničkih kipova. Nadgrobni spomenik Gaji Bulatu, prvomu splitskom gradonačelniku, kojega su Splićani naročito poštovali, rad Ivana Rendića, s mnogim drugim umjetničkim ostvarenjima, smljeven je u kameni prah. Duško Kečkemet uspio je spasiti veoma malo umjetničkih djela, prenijevši ih u Muzej Grada i u dvorište Arheološkoga muzeja. Tako je jedno od najljepših i najstarijih grobalja na Sredozemlju zbrisano sa zemlje. To je nečuven zator groblja i kulture, o kojemu se nije smjelo otvoreno govoriti i za koji nije nikada nitko odgovarao.

                                      
                                                                         XVII. Responsorium: Libera me, Domine                           XVII. Libera me: Dies Irae                                   XIX. Libera me, Domine
                                                                                                                                    Boris Vidović govori o povijesnomu značenju svetoga mjesta Sustipana

Splitski pjesnik Tonči Perasov Marović (1934.-1991.), u  Sonati za staro groblje na Sustipanu i Sustipan, piše: - … ti si sada prazna zemlja, ledina Judina, moj Sustipane... -, zagovarajći  - … da nitko ne bi smio iskapati mrtve… -,  jer je to protivno Božjemu zakonu.                              

Premda su oni koji su donijeli ovu jezovitu odluku da se divljački uništi sustipansko groblje, godinama skrivali svoja imena, jer su u javnosti hinili zaštitnike hrvatske kulturne baštine i narodnosne biti, ipak je posve jasno da im glavni cilj nisu bila arheološka istraživanja nego zator sustipanskoga groblja i zadnjega traga njegove svetosti i pretvoriti ga u perivoj za zabavu i tjelesni odmor s prigodnim ugostiteljskim zgradama: čevapčinicama, kako je pisano u ondanjemu tisku.

Sustipan je sa svojim povijesnim, vjerskim, umjetničkim i političkim podsjećanjem smetao komunističkim okrutnicima i sjedinjenicima, koji su ga, prije pedeset godina, oskrvnuli, ubili i do temelja srušili.

Ako je izopačena komunistička zabluda pokušala satrti i omalovažiti hrvatsko biće, oskrvnućem svetoga sustipanskog mjesta, uvelike sam se iznenadio kada su, u samostalnoj Hrvatskoj, 1994. godine, ponovno počeli uništavati Sustipan i to jaružalima, mrveći ljudske kosti.   

Zgroženi takvim ponašanjem novovjekovnih divljaka, pod krinkom stručnjaka i istraživača arheološke baštine, uzbunio sam sve mjerodavne ustanove u Zagrebu i u samostanu Sv. Frane na Obali pripremio Okrugli stol, u veljači 1995. godine. Pokrovitelj skupa bilo je splitsko Gradsko poglavarstvo. Na skupu sudjelovali su mnogi ugledni Splićani i stručnjaci iz Ministarstve kulture iz Zagreba. Očevidci su iznosili svoja sjećanja o divljačkomu rušenju staroga groblja iz 1959. godine i predlagali cjelovitu zaštitu sustipanskoga groblja. Dirljiva su bila prisjećanja mnogih nazočnih, osobito biskupa Pavla Žanića (1918.-2000.) kako je otvarao grobnice i prenosio raspadnutne zemne ostatke svećenika na Lovrinac. Gosti iz Zagreba bili su užasnuti da se po drugi put, uime istraživanja i zaštite, u zbilji, nastavlja rušiti Sustipan. Većina je sudionika ovoga skupa oštro osudila 'uređenje' Sustipana jaružalima i bila posve suzdržana prema načinu i nacrtu 'uređenja' koje je napravio arhitekt Đermano Mitrović (+ 1996.). Prema njegovim nacrtima, Sustipan se, bez uvida javnosti, već započeo uređivati kao javni perivoj kroz koji bi prolazile šetnice a trebalo je sagraditi i manje ugostiteljske zgrade.

Jednodušan zaključak svih nazočnih bio je da se Sustipan mora bezuvjetno zaštititi i da on ne može biti zabavni perivoj za prolaznike, jer  se kroz njega ne prolazi: on je ishodište i odredište. Zato mora ostati mjesto za sabranost, razmišljanje i molitvu, mjesto koje će upozoravati na skromnost, suzdržljivost i onostranost a ne biti mjesto  za uživalačku zabavu i provod.

Više je sudionika osudilo nacrt za gradnju pristupne ceste za gledalište Športskoga društva Jadrana, koja vodi preko pučkoga groblja, u kojemu se još nalaze tisuće pokojnika. Ona je ipak sagrađena preko ljudskih kostiju a Sustipan je izbetoniran s istoka i zapada. Otada je Sustipan ostao osiromašen, jer su mnogi čempresi i borovi posječeni, navodno zbog bolesti, a novi nisu nikada zasađeni. Tako je ne samo uništen stari pogled na Sustipan, s čempresima i borovima, ostao je prazan, budući da Đermano Mitrović nije ni pokušao držati se izvornoga nacrta Vicka Andrića, koji su članovi Društva kulturne baštine našli slučajno, bačena za otpad, u hodniku Gradskoga poglavarstva.                 

Pod utjecajem kulturne javnosti, Gradsko je poglavarstvo ipak naručilo novi Elaborat uređenja spomen-groblja Sustipana od arhitekta Stanka Piplovića (1932.), koji ga je kakvotno uradio i predao naručitelju. Nažalost, on je stavljen u pretinac a prema njemu se nije nikada radilo. Istodobno je općinsko poduzeće Parkovi i nasadi  najavilo da će ono raspisati novi natječaj, koji, doduše, nikada nije bio objelodanjen. Ipak, radnici toga poduzeća, bez ikakva prihvaćena plana, nastavili su 'uređivati' Sustipan velikim radovima, ali ne prema nacrtu Stanka Piplovića nego prema onomu odbačenom, Đermana Mitrovića. Dovezeno je mnogo tona zemlje da bi se prekrilo grobove i, umjesto borova i čempresa, posadilo nisko raslinje. Time je, u radu na brzinu, posve unakažen, zatomljen, zatrt i uništen zadnji trag staroga groblja na Sustipanu. Ni u čemu se nije pokušalo obnoviti klasicistički nacrt Vicka Andrića. Izvedeni su radovi uništili zadnje mjesto mira i spokoja u gradu Splitu, koje je od starine bilo mjesto sabranosti i molitve.

Zaključak je skupa iz samostana Sv. Frane da se Sustipanu vrati njegovo uništeno dostojanstvo, postavljanjem jasno prepoznatljiva kršćanskoga znaka križa, koji bi zorno pokazivao spoj tvarnoga i onostranoga i u čijemu znaku osjećamo bolni jaz između okrutne zbilje nasilno ubijenoga groblja (koje se više ne može vratiti) i poticaj na nadu o uskrsnuću svih pokojnika.

Upozoreno je na mnoga umjetnička djela koja su nastala a nadahnuta su Sustipanom, u kojemu umjetnici ne vide samo razmrskane kosti nego čovjeka i ženu uskrsnule u punini njihove osobnosti. Nadu u povratak dostojanstva Sustipanu dao je nadbiskup Ante Jurić (1922.) svojim dolaskom na Sustipan, na Dušni dan,  nakon tridesetpetogodišnje šutnje. Služenje sv. mise i (obreda) odrješenja bili su dobar putokaz svima onima koji bi se trebali brigati o novomu „elizejskomu oltaru uz kojega bi se raslo uz besmrtnost velikana“, kako je rekao Petar Rossi,  na okruglomu stolu u samostanu Sv. Frane. On je predložio da se vrate posmrtni ostaci i sačuvani spomenci splitskih velikana. Osim Luke Botića (1830.-1863.), vratili bi se zemni ostatci Gaje Bulata, Vicka Andrića, Vinka Draganje (1856.-1926.), Marka Uvodića (1877.-1947.), Emanuela Vidovića (1870.-1953.), Jerolima Miše (1890.-1970.), Tonča Petrasova Marovića i drugih koji bi nadahnjivali mladež, prenoseći im vrjednote, da bi mogli rasti i nadahnjivati se  njihovim djelima. Postupno bi se dodavali novi kipovi zaslužnih umnih radnika za očuvanje hrvatskoga kuturnog i vjerskog bića. Na Sustipanu bi trebalo postaviti i znakove hrvatskoga kraljevstva, državnosti i vjere, koji potječu iz Južne Hrvatske.

Kakvo je danas stanje?  Redovnici-konventualci, predvođeni župnicima, prije, s fra Perom Džidom (1946.) a sada fra Tomislavom Cvetkom, postavili su križ, uredili crkvicu i kamene spomenike i postavili ploču na ulazu da se zna da je ondje nekada bilo groblje a pomoglo im je Društvo prijatelje kulturne baštine  i konzervatori  iz Konzervatosrkoga odjela Ministarstva kulture u Splitu. Groblje noću zatvaraju. Crkvica je postalo župna crkva Sv. Stjepana pod Borovima, u kojoj se redovito održavaju sv. mise i drugi vjerski obredi, ali ipak Sustipanu nije vraćeno dostojanstvo nego je i dalje ostao 'prazna Judina ledina', i, kako jedan novinar napisao: raj za kućne ljubimce, drogeraše i sotoniste, koji stalno obečašćuju Sustipan i sustipansku crkvicu. Ovdje se održavaju i različiti koncerti prijeporne vrijednosti a novopečeni bogataši žele ovdje održavati svoje zabave, kao što je to pokušao ruski bogataš održati votku-pijanku za 500 VIP posjetitelja, u kolovozu  2006. godine. Nasreću, na moju je zamolbu nadbiskup dr. Marin Barišić posredovao kod gradske vlasti da je pijančevanje na groblju bude zabranjeno. Žalosti nas činjenica da dr. Marin Barišić, otkada je naslijedio nadbiskupa Antu Jurića, nijednom nije bio na Sustipanu na Dušni dan.

Zanimljiv je podatak da na panou br. 16. Turističke zajednice Splita, koji se nalazi na Sustipanu, a koji je sročio i postavio Ured za povijesnu jezgru Grada Splita, koji novčano pomaže Grad Split, na trima se mjestima spominje, na engleskomu jeziku, da su grobni spomenici srušeni u Drugomu svjetskom ratu. Je li to nehotični previd prevoditelja ili namjerno prepravljeni i uljepšani podatak za tuđince, u koji Splićani ne mogu vjerovati.

Budući da je Nadbiskupija osnovala župu Sv. Stjepana pod Borovima, ona bi trebala s Gradom Splitom dogovoriti zaštitu Sustipana, koji je do današnjega dana ostao neodređen i nedogovoren i vidjeti bi li se župa mogla proširiti  na beneditiktinski samostan, s novčanom pomoću Grada i Ministarstva kulture.

Tu obnovu i uređenje cijeloga Sustipana franjevci-konventualci sami ne mogu ostvariti.

Možda je ova tužna obljetnica i prigoda da svi mi koji vjerujemo u drugi Kristov dolazak pokušamo ponovno zajednički tražiti pomoć kod spomenutih ustanova, najprije mi članovi ove župne zajednice, sa svim drugim vjernicima u gradu, da se Sustipan uredi po Božjemu zakonu.

Bog zasigurno ne gleda naklono na oskrvnitelje grobova i sotoniste. Pogledajmo se u zrcalu svoje savjesti!

                                                                                                                                                         Boris Vidović

Na Sustipanu 2. studenoga 2009., u 17 sati.