S O L I N

Solin - povijesni pregled

Hrvatsko ime Solin nastalo je od latiniziranog naziva Salona, koje ima korijen u ilirskom jeziku. U povijesti se to ime spominje prvi put ll9. godine prije Krista, za rata Ilira i Rimljana. Početak je ovog naselja svakako mnogo raniji. Stari grčki geograf Strabon kaže, da je Salona bila luka ilirskog plemena Dalmata, koji su vjerojatno trgovali na tom mjestu s grčkim pomorcima. Ostaci bedema, predmeti grčkog podrijetla nađeni u Saloni i njezinoj okolici upućuju na Grke kao utemeljitelje ovog grada. Neki mu stavljaju početak u IV. Stoljeće prije Krista. Očito je, da je u Saloni veoma rano bio jak grčki utjecaj, pa se s pravom kaže za prvo razdoblje Salone da je to grčko-ilirska naseobina. U prvom stoljeću prije Krista Salonu zauzimaju Rimljani. U građanskom ratu između Cezara i Pompeja stanovnici Salone pristaju uz Cezara; budući da je pobijedio, grad je promaknut u čast kolonije, pa se službeno naziva “Colonia Martia Julia Salona”. Grad se širi prema istoku i zapadu te dobiva dva nova dijela: pored starijeg grčko-ilirskog noviji rimski na zapad i istok. Zbog toga se od tog vremena kod pisaca susreće i pluralni oblik za naziv grada – Salonae. Kad je Ilirik uređen kao rimska pokrajina, Salona postaje pravi kulturni, trgovački, politički, a neko vrijeme vojni centar. U kasnijim vjekovima ona je i crkveni centar ovih strana. U prvim stoljećima poslije Krista doseljavaju se mnogi istočnjaci, pa među njima i vjesnici evanđelja, koji u drugoj polovici III. stoljeća organiziraju u Saloni i kršćansku općinu. Ona u vrijeme Dioklecijana ima brojne mučenike. Činjenica, da je Dioklecijan rođen u Saloni ili u njezinoj okolici i što je u blizini sagradio glasovitu palaču, podigla je ugled ovog, ionako važnog centra. Koliko je taj centar bio važan, pokazuje njegova prostrana luka i brojne ceste koje su ga povezivale s ostalim krajevima carstva. Evo tih cesta po imenu: Via Munita prema Trogiru, pa uz more sve do Akvileje, gdje se spajala s mrežom italskih i germanskih cesta. Via Gabiniana vodila je pokraj Klisa na Andetrium (Muć), pa u unutrašnjost. Treća prema Aequumu (Čitluk kod Sinja) te preko Bosne sve do Panonije. Četvrta, dijeleći se kod Trilja, završavala je jednim krajem u Naroni (Vid kod Metkovića), a drugim je vodila do sredine Balkana. Posebna cesta spajala je Salonu s Epetionom (Stobreč) i ostalim mjestima uz južno primorje. Posljednja tri stoljeća života stare Salone karakteristična su po razvitku jake kršćanske općine u gradu i njezinu utjecaju na cijelu pokrajinu. Salonitanski biskup, naime postaje metropolita cijele provincije Dalmacije. To je i doba postepenih provala barbarskih naroda, od kojih neki kao npr. Istočni Goti svršetkom V. stoljeća dolaze i do svih strana. Dok pod njihovim udarom pada samo Zapadno rimsko carstvo, Salona, nalazeći se relativno daleko od glavnih putova njihova prodora, živi još l30 godina, te u jednom času postaje utočište nekima od posljednjih zapadnorimskih careva. Grad je porušen od Avara i Slavena oko 614. g godine. Preživjelo stanovništvo, koje je uspjelo pobjeći, sklonilo se na obližnje otoke i u Dioklecianovu palaču. Tu je počeo život novog grada, današnjeg Splita. Do danas je stari Solin ostao u ruševinama, od kojih je tek dio dobro istražen, ali i ovo, što je otkriveno, dostatno govori o njegovoj veličini i značenju. Ako pogledamo tlocrt grada, vidimo, da mu je oblik prilično nepravilan, a podsjeća na elipsu. Najduža os dosiže oko 1600 metara, a ona najšira do 700 metara. Površina opasana bedemima iznosi 72 hektara. U drugom stoljeću poslije Krista, za makromanske opasnosti, i noviji dio grada, kao što je bio stari, tj. Ona prva i najranija jezgra, opasan je bedemima i utvrđen kulama. Otada mu opseg zidina dosiže do 4 kilometra, a broj kula do 90. U VI. st., za vrijeme bizantsko-gotskih ratova, neke kule su pojačane pa dobivaju trokutaste završetke koji se i danas vide.

.