SPLITSKO-MAKARSKA NADBISKUPIJA I METROPOLIJA

Sv. Dujam zaštitnik grada Splita

Dr. Slavko Kovačić

Splitska nadbiskupija nazivana je tijekom ranoga srednjega vijeka još uvijek salonitanskom, iako je Salona, već davno napuštena, ležala u ruševinama. Važnost toga bivšega glavnoga grada rimske pokrajine Dalmacije i cijeloga zapadnoga Ilirika u državnom i crkvenom životu bila je u stoljećima kasne antike tolika, da se ona u novomu gradu Splitu, koji su poslije povlačenja Avara iz tih krajeva zasnovali preostali Salonitanci u bivšoj palači cara Dioklecijana (najvjerojatnije sredinom VII. st.), naprosto nije mogla zaboraviti. U Saloni je kršćanstvo ukorijenjeno zacijelo već u apostolsko doba. Apostol Pavao, naime, spominje da je njegov učenik Tit otputovao u Dalmaciju (2 Tim 4, 10), pa je vjerojatna pretpostavka da je barem neko kraće vrijeme misionarski djelovao u njezinu glavnomu gradu Saloni. Taj grad, smješten na obali Jadranskoga mora, prometno odlično povezanom brodskim vezama s Italijom i bliskim Istokom, privlačio je kršćanske vjerovjesnike.

U svakom slučaju u Saloni je barem od sredine III. st. bila dobro organizirana kršćanska zajednica s biskupom na čelu(tada je živio biskup mučenik Venancije). Ona je od IV. st. u prostranim bazilikama slavila svoje glasovite mučenike iz vremena Dioklecijanova progona: biskupa sv. Dujma (lat. Domnio, Domnius), obrtnika Anastazija, đakona Septimija, svećenika Asterija i druge. Njezini biskupi počeli su u V. st. vršiti službu dalmatinskih metropolita (nadbiskup Hezihije), a u VI. st. nosili su i nadbiskupski naslov (arhiepiscopus) i to u ondašnjemu značenju toga izraza (nadbiskupi Stjepan, Honorije i dr.). To znači da su tada imali primacijalni položaj u zapadnom Iliriku. Na sinodama održanim u Saloni g. 530. i 533. sudjelovao je uz dalmatinske biskupe i sisački (iz Panonije) kao punopravni član.

Poslije pada toga grada i cijele pokrajine pod avarsku vlast (prva četvrtina VII. st.) štovanje salonitanskih mučenika preneseno je u Rim Papa Ivan IV. dao je naime tamo prenijeti dijeliće njihovih relikvija koje je položio u njima posvećenu kapelu pokraj lateranske krstionice. U apsidi te kapele i sada su likovi tih svetaca naslikani prema papinoj želji (mozaik).

Traženje relikvija za Rim zacijelo je bio poticaj Salonitancima nastanjenim u novomu gradu Splitu, tek nekoliko kilometara udaljenom od napuštene Salone, da u Split prenesu barem kosti svojih glavnih zaštitnika sv. Dujma i sv. Anastazija. Položili su ih u bivši Dioklecijanov mauzolej pretvoren u katedralu (sagrađen oko g. 300), gdje se i sada štuju kao neobično jasan znak da konačna pobjeda ne pripada progoniteljima i nasilnicima nego mučeničkim žrtvama.

Splitskoj nadbiskupiji kao baštinici stare salonitanske tradicije pripala je tada uloga glavnoga misionarskog uporišta u procesu pokrštavanja novodoseljenih poganskih plemena. Srednjovjekovni kroničar Toma Arhiđakon († 1268) ulogu obnovitelja salonitanske nadbiskupije u novomu sjedištu Splitu i ulogu prvoga organizatora misionarskoga rada pripisuje Ivanu iz Ravene, poslanom iz Rima. U popisu sudionika II. nicejskog koncila (787) nalazi se i "salonitanski" biskup Ivan (Ioannou episkopou tes Salonentias), zacijelo jedan od Ravenjanovih nasljednika. Knez Trpimir posebnom poveljom izdanom g. 852. (prva danas poznata povelja hrvatskih vladara) potvrdio je posjede koje je nadbiskupija imala na hrvatskomu području te joj poklonio selo Putalj (današnji Kaštel Sućurac).

Kad je u prvim desetljećima X. stoljeća Hrvatska u crkvenom i državnom razvoju dosegla visoki stupanj, hrvatski se vladar Tomislav proglasio kraljem. Vjerojatno upravo zbog toga došli su u Hrvatsku na njegovo traženje legati pape Ivana X, koji su predsjedali pokrajinskoj crkvenoj sinodi održanoj u Splitu oko g. 925. Na toj je sinodi odlučeno da Split kao grad koji baštini prava stare Salone dobije crkveno prvenstvo u cijeloj državi te da splitski nabiskupi budu metropolite za sve biskupije u državi. Tu odluku osporavao je ninski biskup Grgur, ali ju je potvrdila i druga splitska pokrajinska sinoda održana g. 928. Tada stvorena jedinstvena metropolija za sve biskupije od Kotora do Osora i Nina pokazuje da je cijelo to područje tada bilo u istoj državi.

U novim političkim prilikama nastalim pri koncu X. st. izdvojile su se iz splitske metropolije gornjodalmatinske biskupije te ušle u sastav nove dubrovačke metropolije, što je sredinom XI. st., čini se, bilo opet za neko vrijeme poništeno (dubrovačka metropolija konačno je uspostavljena g. 1120). Prema riječima kroničara Tome Arhiđakona na traženje hrvatskih kraljeva zaredio je splitski metropolita vjerojatno već u prvoj polovici XI. st. specijalnoga "hrvatskog" biskupa koji je dobio mnoge župe diljem Hrvatske, a ujedno ravnao dvorskom kapelom i kraljevskom kancelarijom. Osnivanjem te i poslije drugih biskupija (trogirska, ninska, zagrebačka, hvarska, makarska i duvanjska) znatno se suzilo područje same splitske nadbiskupije.

Splitski nadbiskup Lovro (1060-1099) imao je u promicanju velike crkvene obnove u Hrvatskoj Kraljevini (grgurovska reforma) punu podršku tadašnjih hrvatskih vladara Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira. On je općenito vršio velik utjecaj u cijeloj zemlji. Međutim dolaskom madžarske dinastije Arpadovaca na hrvatsko prijestolje (1102) i povremenim mletačkim osvajanjima u Dalmaciji znatno se umanjila uloga splitskih nadbiskupa na društveno-političkomu pa čak i na samom crkvenom polju. U novim prilikama došlo je g. 1154. do osnivanja nove zadarske metropolije čime su iz splitske izdvojene zadarsku i sve otočke biskupije (osorska, krčka, rapska, za neko vrijeme i netom osnovana hvarska). Da bi se barem u naslovu sačuvala njezina stara slava splitski su se nadbiskupi tamo od nadbiskupa Bernarda (1200-1217) počeli nazivati "primasima". Taj naslov se konačno ustalio u 17. stoljeću u obliku "prvostolnik Dalmacije i sve Hrvatske".

Sasvim posebe prilike za splitsku nadbiskupiju i metropoliju nastale su g. 1420, kad su Mlečani trajno zavladali Splitom i drugim primorskim gradovima i otocima, jer je od tada područje nadbiskupije i metropolije bilo podijeljeno na dvije države. Najteže udarce u povijesti zadali su joj međutim turski upadi i osvajanja na samom prijelazu iz srednjega vijeka u novi. Poslije pada tvrđave Klis u turske ruke (1537), osmanlijski osvajači nalazili su se nadomak gradu, koji se jedva održao (Klis su držali 111 godina). Povlačenjem turske granice dublje u unutrašnjost u doba tzv. morejskih ratova (1684-1699. i 1714-1718) grad je oslobođen turskoga obruča, a gotovo cijelo područje nadbiskupije (osim livanjskoga kraja) njihove okupacije. To je omogućilo obnovu redovitoga vjerskog života i crkvenog uređenja u nadbiskupiji i metropoliji.

Od nadbiskupa iz novijih stoljeća treba spomenuti Bernarda Zanu, koji se zauzimao za obranu od turskih navala te o tim prilikama održao govor na V. lateranskom koncilu (1513), zatim učenoga Markantuna de Dominisa (1602-1616), provoditelja tridentinske obnove Stjepana Cosmija (1678-1707), koji je osnovao splitskogo sjemenište (1700). U njemu je uredio izvrsnu gimnaziju (gramatičko-humanistička škola) i visoke škole filozofsku i bogoslovnu. Oon i njegov neposredni nasljednik Stjepan Cupilli poticali su njegovanje hrvatskoga jezika podržavajući rad splitske Ilirske akademije. Pomagali su Ardelija della Bellu, pisca velikoga latinsko-talijanko-hrvatskoga rječnika). Nadbiskup Pacifika Bizza (1746-1756) otvorio je u Priku kod Omiša posebno sjemenište za glagoljaše (1750). Lelija Cippica, posljednji u nizu splitskih nadbiskupa-primasa, zauzimao se, da se Dalmacija poslije pada Mletačke Republike sjedini s banskom Hrvatskom.

Nakon što se poslije velikih političkih previranja u prvoj četvrtini XIX. st. nad Dalmacijom utvrdila habsburška vlast, papa Leon XII. popustio je pritisku bečke diplomacije te je bulom Locum beati Petri od 29. VI. 1828. koja je provedena 21. III. 1830, splitsku nadbiskupiju sveo na običnu biskupiju podvrgnutu zadarskomu metropoliti. Tom istom odlukom splitskoj biskupiji pridružena je makarska biskupija u neku vrstu personalne unije (isti biskup i isto svećenstvo). Njoj je pripojen i jugoistočni dio tada ukinute trogirske biskupije.

Splitska nadbiskupija i metropolija opet je uspostavljena g. 1969. odlukom pape Pavla VI. Od tada se ona službeno zove Splitsko-makarska nadbiskupija.

Od 1830. do 1954. izmijenilo se u Splitu osam biskupa od kojih su se crkvenom djelatnošću posebno se istakao Filip Franjo Nakić (1890-1910). On je u splitskom sjemeništu ponovno otvorio više gimnazijske razrede, osnovao u Splitu katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i novine (Dan) te podupirao širenje katoličkoga pokreta. Biskup Kvirin Klement Bonefačić (1924-1954) upotpunio je spomenutu sjemenišnu gimnaziju te joj ishodio pravo javnosti. On je uspio u Splitu uputiti u život pokrajinsko bogoslovno sjemenište s visokom bogoslovnom školom (premještene iz Zadra). Prvi su nadbiskupi novoga niza Frane Franić (1954-1988) i Ante Jurić (1988-).

.

Jugoistčni pogled na Katedralu

Procesija na blagdan Svetoga Duje

Raspelo kipara Kuzme Kovačića            na čelu procesiju

Unutar Katedrale